Svojim najnovijim rediteljskim ostvarenjem, dokumentarnim filmom pod nazivom ,,Vi idite, ja neću!”, koji je nakon premijere u Crnoj Gori nedavno prikazan i u Beogradu, Hadži Aleksandar Đurović, pokazao je i stvaralačku zrelost i hrabrost da se suoči sa teškim temama i potresnim ljudskim sudbinama, koje predstavljaju istorijsko svjedočanstvo o zločinima počinjenim nad srpskim narodom na Kosovu i Metohiji. Film koji razotkriva kosovsko raspeće, veliku tragediju i stradanje Srba sa Kosova i Metohije, njegovog vjerskog i kulturnog nasleđa, koje traje i dandanas nastao je na osnovu knjige mitropolita Amfilohija ,,Ljetopis novog kosovskog raspeća”. Film prati tragična događanja na prostoru Kosova i Metohije tokom 1998. i 1999. Sa posebnim osvrtom na dramu nestalog Miloša Ćirkovića. Među svjedocima stradanja Srba i srpskih svetinja na Kosmetu, a koji učestvuju u ovom filmu su patrijarh srpski Irinej, mitropolit Amfilohije, vladika Teodosije, vladika Joanikije, vladika David, igumanija Pećke patrijaršije mati Fevronija, protojerej-stavrofor Miljko Korićanin, jerej Petar Cerović i Đurđina Ćirković.
Kako ste doživjeli prvi susret sa sudbinom Miloša Ćirkovića, koja je predstavljala veoma težak i odgovoran zadatak za jednopg mladiog reditelja?
- Prošle godine, kada sam vidio fotografije hiljada ljudi na proslavi dana Svetog Vasilija Ostroškog i prepun put između donjeg i gornjeg manastira, poželio sam da snimim jedan kratki film o tom događaju i da kroz njega provučem i priču o mitropolitu i njegovoj ulozi u borbi za očuvanje crkve u Crnoj Gori. Kada sam se susreo sa njim prošle godine u ovo vrijeme, rekao sam mu za ideju i zatražio blagoslov, a on je rekao da filmova o Ostorgu već ima i uputio me je na gotovo nepoznatu priču o Milošu Ćirkoviću, poslednjem kosovskog vitezu, kako ga on naziva u svojoj knjizi „Ljetopis novog kosovskog Raspeća”. Pročitao sam i tu priču, a i druge, koje su zapravo dnevničke zabilješke i svjedočasnstva zapisana za vrijeme mitropolitovog boravka na KiM i tada je počeo da mi se u glavi sklapa film. Napravio sam koncept, sinopsis, iznio ga mitropolitu i njemu se ideja dopala, te sam dobio blagoslov da počnem sa radom, koji je onda trajao devet mjeseci. U početku sam osjetio pritisak i strah obzirom da je ovo moj prvi dugometražni dokumentarni film, ali i da se bavim temom o kojoj sam do tad znao prosječno - kao i većina, ali sam vjerovao i pustio da me vodi i rediteljski instinkt, ali i patriotski i vjerski.
Film predstavlja s jedne strane dragocjen dokument, s druge je duboka ,potresna priča koja razotkriva lice istine, pravde i neljudske, varvarske zločine načinjene nad srpskim narodom. Kako ga kao umjetnik i njegov autor definišete?
- Na akademiji su nas profesori učili o razlici između autorskog dokumentarnog filma i televizijskog dokumentarca ili reportaže. Trudio sam se da napravim dokument, baziran na spisima po istinitim događajima, sa akterima koji su i danas živi, a da sve to bude kroz netipičan i autorski pristup, tako da film ima puno elemenata - foto i video arhivu, moje snimke sa Metohije, intervjue, citate, kosovsko-methojiske pjesme u izvedbi Svetlane Stević i guslarksu pjesmu o Milošu Ćirkoviću u izvedbi Boška Vujačića. Film je dugometražni i izazov je bio napraviti nit koja vodi kroz priču i izboriti se sa mnoštvom materijala - da ne bude dosadno, a da se ništa važno ne propustiti. Film je sada krenuo svojim putem, u susret domaćoj i stranoj publici, pa će ga njihove reakcije najbolje definisati. Važno je reći da film, iako je drama, ipak završava pozitivno i sa optimizmom, hrišćanski - nadom, ljubavlju i vjerom.
U filmu imate više sagovornika - vladike, sveštenike, monahinju. Čija Vas je priča najdublje potresla?
- Imam veoma jak stomak i kada gledam filmove mogu da gledam raznorazne horore i odvratne scene i da imam profesionalni otklon, jer znam da je to film i da nije stvarno i znam kako je neki efekat napravljen. A, kada sam danima birao arhivu za svoj film, u jednom trenutku, morao sam da izađem napolje i prošetam, jer mi je bilo teško. Srećom po publiku, morao sam da napravim izbor, ali nikako lijepo i cenzurisano ne možete prikazati te zvjerske zločine nad nevinim narodom. U svom tom užasu, teško je odabrati najpotresniju priču, jer je svačija tragedija ponaosob teška. Ne možete mjeriti težinu priče o nestaloj i ubijenoj djeci ili zlostavljanim starcima ili mladim postradalim vojnicima, ili ljudima kojima su na živo vađeni organi... Ali mi je svakako najveći utisak bio susret sa Đurđinom, majkom Miloša Ćirkovića. Snaga te žene, čijih je pet sinova bili na ratištu, a kćerka kod kuće, zaista je nešto fascinantno i za primjer. Sve je manje takvih majki, ali i sinova kao što je bio Miloš.
Kako je nastao taj naslov?
-To je rečenica koju je protojerej-stavoroforu Radomiru Nikčeviću rekao Miloš Ćirković, tokom njihovog poslednjeg susreta. Otac Radomir ga je poslednji vidio živog. Miloš je, nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma i napuštanja KiM od strane Vojske Jugoslavije, izašao da bi izveo bezbjedno svoje roditelje, ali se onda vratio u svoje Bjelo Polje, zabarikadirao se u rodnu kuću kako bi branio kućni prag. Kada su i poslednji stanovnici, pod pratnjom KFOR-a morali da se evakuišu iz sela, 20. juna 1999. Miloš je mještaninu, koji je sa ocem Radomirom došao da ga povede, rekao upravo tu rečenicu. Ali on nije jedini. Istu rečenicu je rekla i mati Fevronija (igumanija Pećke Patrijaršije od 1957.) kada su htjeli da ih evakuišu za vrijeme pogroma 2004. godine, ali 1999. godine - kada im je patrijarh Pavle ponudio da on bude u Patrijaršiji, a da ona i monahinje odu u neki drugi bezbjedniji manastir. Mati je rekla „Ko hoće - neka ide. Ja živa odavde neću”.
Mila MILOSAVLjEVIĆ
Uskoro projekcije
za učenike
Kakvi su dalji planovi vezani za film?
- Film će imati još jednu projekciju početkom novembra u Dečijem kulturnom centru Beograda, kada će biti organizovan i panel sa srednjoškolcima. Tome se baš radujem, jer me zanima kako će oni reagovati na ovu priču. Svakako planiram i domaće festivale, a nadam se da će i neki od svjetskih festivala uvrstiti film u selekciju, iako to nije tema po njihovom ukusu. Ali eto, moj kratki film o Jasenovcu „Đurđevak crveni” ušao je u selekciju kako festivala u Jaroslavu, tako i u Montrealu, stoga nije tačno da se ne mogu pomiriti Istok i Zapad, te mi to daje nadu i za film „Vi idite, ja neću!”. Planira se i DVD izdanje i televizijska premijera u toku sledeće godine, kada će većina gledalaca imati priliku da ga vidi. Potom ću film okačiti na VIMEO i jutrub svoje produkije „Aleksandrija Film”, te će to biti vjerovatno najbolji i najbrži put da ljudi mogu da vide film širom svijeta i da se ova istina proširi. O drugim planovima i projektima ne bih sad govorio, više volim da pričam o onome što sam uradio.